Došašće započinje Isusovim pozivom na budnost, ne na sentimentalnost. Upozorenje o Noinim danima pokazuje da najveća opasnost nije veliko zlo, nego život koji teče bez Boga – rutinski, bez pitanja, bez unutarnjeg prostora za njegov glas. Ljudi su jeli, pili, radili, ali nisu vidjeli ništa više od vlastite svakodnevice. To je duhovna pospanost koja polako otupljuje srce.

Isus dalje govori o dvoje koji rade isti posao, a nisu iste nutrine. Bog ne gleda izvanjske aktivnosti, nego raspoloživost srca. Eshatološki sud nije spektakularna kazna, nego trenutak u kojem se pokaže ono što smo cijelo vrijeme bili. Zato budnost nije strah, nego vjernost: živjeti tako da bi naš život mogao odmah stajati pred Bogom.

Biblijska budnost znači pozornost, sposobnost da u svakodnevnom prepoznamo neprimjetan Božji dolazak. Kao majka koja noću spava, ali njezino srce bdije. Gospodin najčešće dolazi tiho: u poticaju savjesti, neočekivanom susretu, prilici za dobrotu. „Lopov u noći“ ne označuje prijetnju, nego da Bog progovara u časovima u kojima ga ne očekujemo.

Advent je vrijeme vježbanja nutarnje budnosti. Dovoljno je svako jutro kratko reći: Gospodine, daj da Te danas prepoznam. To nije puka pobožnost, nego oblik treniranja srca da reagira kada se Božji poticaj pojavi.

Dolazak Gospodina nije spektakl, nego odnos. Čekanje postaje radosno kad Onaj koji dolazi nije stranac, nego Netko koga volimo. Zato je ključno pitanje ove nedjelje: Ako bi Krist danas stao preda me, što bi u meni već bilo spremno, a što treba promijeniti?

Tko to pita iskreno, već je ušao u Došašće.