Isus pred nas stavlja dvije slike: raskoš bogataša i bijedu Lazara. Dva svijeta koja stoje jedan do drugoga, a ipak udaljena svjetlosnim godinama.

Što nas najviše pogađa?

Ne to što je bogataš imao. Nije grijeh imati, raditi, stvoriti. Grijeh je što nije vidio. Lazar je bio pred njegovim vratima. Nije bio skriven, nije bio daleko, bio je tu. A bogataš ga je učinio nevidljivim.

I to je naš grijeh danas: ljude činimo nevidljivima.

• Ne vidimo starce u domu za umirovljenike jer nas „opterećuju“.

• Ne vidimo beskućnika na ulici jer smo u žurbi.

• Ne vidimo migranta, siromašnu obitelj, ovisnika, jer nam kvare sliku „normalnog života“.

• Ne vidimo ni vlastitog bližnjega u kući kad nas zaokupljaju ekran i posao.

Isus nas upozorava: ako danas ne otvorimo oči, sutra će biti kasno. Jer razlika između neba i pakla nije u tome što Bog nekoga kažnjava, nego u tome što čovjek sam sebi zatvara vrata srca – i onda otkrije da je zatvoren i za vječnost.

Nitko ne bi pamtio milosrdnog Samarijanca da je sve ostalo samo na dobročinstvu i lijepim riječima. On je imao i novac, dao ga je, uložio ga u čovjeka. Ljubav uvijek nešto košta – i vremena, i živaca, i imovine.

Ovo evanđelje udara u naš živac jer govori:

• nije dosta ići u crkvu, a ne vidjeti Lazara;

• nije dosta moliti, a ne otvoriti vrata srca;

• nije dosta govoriti „ja nikome ne činim zlo“, ako istodobno propuštam činiti dobro.

Možda danas trebamo čuti upravo ovo:

Tvoj Lazar je pred tvojim vratima.

Možda je to tvoj susjed koji je sam.

Možda kolegica koja se tiho guši u problemima.

Možda član obitelji koga izbjegavaš jer ti ide na živce.

Možda čovjek na ulici kojeg stalno zaobilaziš.

Bogataš nije bio zao čovjek. Bio je slijep. A to je još gore.

Zato, braćo i sestre, neka nas ovo evanđelje prodrma:

• otvorimo oči,

• otvorimo vrata,

• otvorimo srce.

Jer jednom, kad zakucamo na Božja vrata, On će nas pitati:

„Jesam li Ja bio Lazar pred tvojim vratima – i jesi li me vidio?“