Sjećate se priče o Čarobnjaku iz Oza. Doroteja i njezini prijatelji kreću na put jer misle da će im veliki čarobnjak dati ono što nemaju. Strašilo traži razum, Limeni traži srce, Lav traži hrabrost. Putuju dugo, prolaze kroz opasnosti, i tek na kraju otkrivaju nešto neobično: ono što su tražili već je bilo u njima.

Ta priča je vrlo blizu korizmi.

Korizma je putovanje. Ne hodamo po žutoj ciglenoj cesti kao Doroteja, nego po cesti obraćenja. Post, molitva i milostinja nisu cilj sami po sebi. Oni su put kojim otkrivamo ono što je Bog već stavio u naše srce.

Mnogi ljudi misle da će im Bog jednog dana dati nešto novo: više vjere, više dobrote, više hrabrosti. Ali često se događa isto što i u priči o Ozu – otkrivamo da Bog već djeluje u nama. Samo smo to zaboravili.

Strašilo je mislilo da nema pameti, ali cijelim putem donosi mudre odluke.

Limeni je mislio da nema srce, a najviše suosjeća s drugima.

Lav je mislio da je kukavica, a zapravo stalno pokazuje hrabrost.

Tako i mi često mislimo da smo slabi u vjeri, da nismo dovoljno dobri, da ne možemo živjeti evanđelje. A Bog nam kroz korizmu pokazuje da je sjeme dobra već u nama – samo ga treba probuditi.

Korizma je zato vrijeme skidanja maske. Kao kad Doroteja otkrije da je „veliki čarobnjak“ zapravo običan čovjek iza zastora. I mi otkrivamo istinu o sebi: gdje se skrivamo, gdje se bojimo, gdje bježimo od Boga.

Ali na kraju puta Doroteja shvati najvažnije: dom nije negdje daleko. Dom je ondje gdje srce ponovno pronađe istinu.

Korizma nas vodi upravo tamo – natrag Bogu i natrag sebi.