Danas Crkva slavi posvetu Lateranske bazilike u Rimu, „majke svih crkava“. Na prvi pogled – običan spomen na staru zgradu. Ali u stvarnosti, to je blagdan koji nas vraća onome bitnom: Bogu koji ne prebiva u zidovima, nego u ljudima.

Evanđelje nas vodi u trenutak kad Isus ulazi u hram. Umjesto tišine i molitve, ondje zatiče buku, trgovinu, mnoštvo interesa. I reagira. Ne zbog bijesa, nego jer zna da se sveti prostor pretvorio u puku rutinu, u naviku bez srca. Njegov čin nije protiv ljudi – nego za čovjeka. Hram se mora pročistiti da bi opet postao mjesto susreta, a ne prostor iz kojeg se nešto „dobiva“.

Isus tada izgovara rečenicu koja otkriva sve: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ On ne govori o kamenim zidovima, nego o sebi. Od sada, Bog ne stanuje u zgradama, nego u ljudima. Hram je svako srce koje Mu se otvori. Zato je današnji blagdan važan.

Lateranska bazilika stoji u Rimu, ali pravi hram stoji ovdje – u svakome od nas. Naše srce je Božji prostor. I možda upravo zato, ponekad, Bog mora „ući s bičem“ i malo preokrenuti stvari u nama. Izbaciti ono što je površno, lažno, samodostatno.

Današnji čovjek možda ne prodaje golubove u hramu, ali često trguje s Bogom: „Bože, daj da uspijem, pa ću onda…“ ili „Ako mi ne pomogneš, nema smisla.“ I Isus nas danas poziva da prestanemo s tim. Da mu dopustimo da pročisti našu vjeru – da je vrati onome što jest: odnosu, povjerenju, blizini.

Crkva, pa i ova naša župna, svetište su susreta. No ona živi samo ako su živi oni koji u nju dolaze. Ako dođeš umoran, zbunjen, slomljen – to nije problem. Bog nije razočaran tvojom slabošću. On samo želi jedno: da ne ostaneš zatvoren.

Zato danas, kad slavimo posvetu „majke svih crkava“, dopustimo da i naše srce bude posvećeno. Da postane mjesto u kojem se može naći mir, oprost, ljudskost. Jer Crkva nije „tamo negdje u Rimu“. Crkva je ovdje – u nama, među nama, kad se sretnemo iskreno, kad pomognemo, kad se zagrlimo bez riječi.

To je hram koji živi.

To je Crkva koju Bog želi.