Župa sv. Ivana Krstitelja

Podhum, Livno

DIVIN DAN NA KEDŽARI

Divin grob na Kedžari je hodočasničko mjesto gdje svake godine na prvu nedjelju u mjesecu srpnju hodočasti narod Hercegovine i Bosne na grob Dive Grabovčeve. Tradicionalno i naši župljani idu na Divi kako bi se molili i činili zavjet kao što su to i u prošlim vremenima brojni vjernici u svim ljudskim potrebama dolazili u planinu Vran. Ove godine svetu misu proslavio je fra Jozo Grbeš, provincijal iz Hercegovine uz mjesnog župnika fra Stjepana Pavličevića i brojne svećenike i vjerni narod.

Diva Grabovčeva – Cvijet neispisanog kršćanskog martirologija

Zakoni života, nove impresije, usvojeni ili nametnuti obrasci pospreme mnoge čak po najstrožim kriterijima dokazive činjenice u jednu osobitu vrstu pamćenja, koje nije aktivno na razini svijesti, ali postaje arhetipsko i funkcionira kao kolektivno pamćenje.

Mnogo je više u tradiciji bosansko-hercegovačkih Hrvata grade koja jednim dijelom ima potvrdu u materijalnim spomenicima, premda su bili izloženi svim dirigiranim i spontanim razornim elementima vatre i vode i vremena, ali drugim dijelom prepušteni su uobličavanju kreativnoj narodnoj mašti.

Imalo studiozna analiza pokazat će da je i narodna mašta slijedila jedan obrazac, koji nije dopustio stvaranje mitova od tisuća mučenika Hrvata u Bosni i Hercegovini: fratara, pučkih tribuna, domoljuba, poniženih djevojaka i žena, osakaćene djece.
Taj obrazac uokviruje s ljubavlju sve žrtve u ljubav na djelu, koja neprijatelja pobjeđuje praštanjem, a žrtvu čini za njegov narod izvorištem nade i snage.

Tertulijanova izreka: Krv mučenika, sjeme kršćanstva, tu je povijesno snažno potvrđena.
Najčešći martirološki motiv pučke tradicije jesu djevojke, čija je čast brutalnom silom redovito turskih silnika bila radikalno dovedena na kušnju. Mnoge su izabrale smrt. Samo u Rami ima nekoliko lokaliteta sa sačuvanim materijalnim znakovima koji čuvaju uspomenu na takve mučenice: Cvitin grob, između Šćita i Podbora, sada pod vodom, Lucijin grob na Draševu, na Gračacu, Marina pećina, te najznačajniji – Divin grob na Kedžari.
Lik Dive Grabovčeve ne objedinjuje kao reprezentantan sve motive osobnih drama: kao ius primae noctis, stradavanje mladenaca i svatova, grube otimačine i sl., ali ona se po nečem izdvojila iz mnoštva inačica i postaje mjesto hodočašćenja: najprije tijekom dugoga razdoblja – više od tri stoljeća – djevojaka i mladih žena, a u posljednjih nekoliko godina do 8000 mladih ljudi iz Rame, Širokog Brijega, Duvna, Posušja, Kupresa, Uskoplja, te drugih krajeva Hercegovine i Dalmacije.

Već 1895. fra Jeronim Vladić zamjećuje da oko lika Dive Grabovčeve postoje elementi snažnog emotivnog i moralnog naboja, koji su već u pučkoj tradiciji i pobožnosti konkurirali s najsnažnijim kršćanskim svjedocima.
Radi znanstvenog utemeljenja cijele priče on je pozvao dr. Ćiru Truhelku, tadašnjeg priznatog arheologa, etnologa i povjesničara i doveo ga u nezahvalan položaj da znanstvenim metodama dotakne nedodirljivo.
Grob je otkopan i pronađena je lubanja pravilnih crta, djevojke od 17 godina. To je bio povod i početak literarnog fiksiranja lika Dive Grabovčeve:
Ćiro Truhelka, Djevojački grob, Zagreb, 1922.
Fra Blago Karačić, Diva Grabovčeva (pučka tragedija), Duvno, 1978.
Ivan Aralica, Graditelj svratišta, Zagreb 1987.
Dubravko Horvatić, Diva Grabovica (Pripovijest za djecu), Zagreb, 1987.

Oživljavanje lika Dive Grabovčeve za hrvatsku književnost veliko je obogaćenje, no sreća je da nitko od literata nije obogaćujućim intervencijama zatrpao pristup arhetipskoj tradicijskoj gradi, jer ona ima sve bitne elemente lika D. Grabovčeve. Hermeneutička interakcija izvorne tradicije i novih okolnosti stvaralački je ostala u okvirima kršćanskog nacrta.
Štoviše, taj vulkan, suptilne, ničim do Božje providnosti zaštićene ljepote, zahvaljujući literarnom premošćivanju, ostao je aktivan.
U nezaštićenoj ljepoti sadržani su svi elementi dostatni za dramaturgiju tragedije, koje se u inačici Dive Grabovčeve događa u jednom povijesnom trenutku prije 1687. godine, i koja traje unazad do iskonskog sukoba dobra i zla, u hrvatskoj povijesti varirana na bezbroj načina, i bitni je dio svake ljudske drame:
Najljepša od mnogih ramskih ljepotica, koje su dolazile na zgarišta Gospine crkve i Franjevačkog samostana u Šćitu bila je kći Luke Grabovca iz Brainova Doca (Zahuma): Diva Grabovčeva.

Ženska ramska nošnja, po dizajnu i materijalima kao da ima svrhu prigušiti fizičku ljepotu, a paletom svedena na tri boje: crvenu, bijelu i crnu. Nešto se i dan-danas u Rami sačuvalo od toga kanona ljepote. On nema manihejski pristup tijelu, ali ima otvoren pogled za ulogu ljepote u oslobađanju čovjeka, gdje nježnost i ljepota nisu hendikep na uštrb slobode.
Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem.
Ovdje je spašeno više od ženske časti, spašen je neuprljani pojam slobode, kao mogućeg odgovora na svaku silu. To je vrhunsko priznavanje Boga. Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda, koja radikalno zaoštreno iskazuje se u izboru ljubavi i smrti. U duhovnosti ramskog puka Diva postaje znak novih mogućnosti za one koji vjeruju da ljubav i smrt ne mogu zajedno vladati svijetom i da je ljubav Božji odgovor na sve.
Tako dvije žene postaju u Rami nezaobilazne na putu rasta, sazrijevanja: Gospa i Diva. Gospa, Majka od Milosti, čašćena kao nikad dohvatljivi horizont Božjih obećanja i naših, mogućnosti, majka prisutna u mnogim stradanjima ali i čudesnim buđenjima iz pepela, draga i lijepa, pred kojom se može šutjeti i biti shvaćen. Diva: sestra, majka, zaručnica, živa u ljepoti Ramkinja, koja svjedoči da je ljepota dar za život.
U blizini ovih dviju žena temelji se pristup nizu pitanja…
Vran-planina postaje po Divi mjesto dubljih susreta s izvorom života.
Doista, treba doći i doživjeti što to znači sve ponijeti i sve ostaviti. Ne možemo uprljati izvornu čistoću. Raste količina ljepote, Vran raste s ovim umjetničkim djelom Kuzme Kovačića, kao što bi trebao rasti narod koji je rodio Divu: tijelom, maštom, dušom i patnjom.

Fra Mijo DŽOLAN