Za 100 godina 2123. svi ćemo biti pod zemljom.

Neki drugi ljudi će živjeti u domovima za koje smo se teško borili da ih izgradimo, i posjedovat će sve što danas imamo.

Sva će naša imovina biti u rukama drugih, možda i onih koji pojma neće imati tko smo bili a auto na koji ste potrošili bogatstvo vjerojatno će biti na otpadu.

Naši potomci vjerojatno neće znati gotovo ništa o nama i rijetko će nas spominjati.

Koliko nas poznaje oca svog djeda?

Nakon naše smrti, pamtit ćemo nas nekoliko godina, a kasnije naša povijest, naše fotografije, naša djela otići će na smetlište zaborava.

Možda bismo, kad bismo više razmišljali o tome, shvatili koliko je snage i vremena potrošeno na zgrtanje svega što imamo.

Kad bismo više razmišljali o tome, sigurno bi se promijenio naš pogled na svijet, bili bismo drugačiji ljudi. vjerojatno bolji jedni prema drugima.

Imati uvijek sve više i više, a jako malo vremena ostavljamo za stvari koje su zaista vrijedne u ovom životu. Na žalost ovo sve više postaje stil našeg života.

Sigurno bi više uživali u onim šetnjama u koje nikad nismo išli jer smo se borili za prolazno, za onim neuzvraćenim zagrljajima, za onim poljupcima naše djece i naših ljubavi, za onim zezancijama koje nikad nismo imali jer nismo imali vremena.

To bi sigurno bili trenuci koji bi nam danas dok pričamo o njima izmamili osmijeh na lice i toplinu u srce.

Ispunili bi naše živote s više radosti, nego što nam je donijelo prolazno bogatstvo.

I to je ono što dan za danom rasipamo zbog pohlepe ili šteta.

No dobra vijest je da ima još vremena za nas, a koliko ga ima to ne znamo.

Možda 30 godina, 20 ili 10, a možda i samo još koji mjesec, tjedan, dan ili sat.

Razmislimo o tome.

(Nepoznat autor)