Donacija u Crkvi nije samo davanje novca — to je čin zahvalnosti.

U liturgiji uvijek dolazi nakon Riječi Božje i molitve vjernika, kao da Crkva želi reći: “Prvo slušamo, zahvaljujemo, molimo — pa tek onda dajemo.” Taj redoslijed nije slučajan.

Kad darujemo, zapravo ne dajemo “od sebe” nego vraćamo Bogu dio onoga što smo ionako primili. U Starom zavjetu narod je prinosio prvine — najbolje od uroda, ne ostatke. U Novom zavjetu Isus pohvaljuje udovicu koja je dala dvije male kovanice, jer je darovala iz srca, ne iz viška.

Donacija ne mjeri se iznosom, nego ljubavlju i namjerom. Netko će dati 10 maraka i to će biti velikodušnije nego tuđih 1000. Bog ne računa u marka, eurima, francima… nego u žrtvi i radosti kojom darujemo.

I još nešto: kad darujemo Crkvi, ne “plaćamo” misu, grijanje ili obnovu krova — iako to sve može biti praktična posljedica. Prava svrha je sudjelovanje u misiji: da se Radosna vijest širi, da se sakramenti slave, da zajednica živi.

Možda zato Isus kaže: “Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.” Kad stavimo svoje blago u službu Božju, stavljamo i svoje srce tamo gdje je On.