Nosi ga tiho,
ne kao teret,
nego kao znak.

Svaki korak — molitva.
Svaka rana — riječ.
Svaka kap krvi — oprost.

Nema vike u Njegovom hodu,
nema prijekora.
Samo vjetar koji šušti kroz trnje
i zemlja što pamti tragove svetosti.

Mi smo taj križ,
ne od drva,
nego od nevjere,
od straha,
od zaborava da ljubav ne traži svoje.

Ali On hoda.
Za svakog izgubljenog.
Za svaku dušu što je umorna.

Na usnama nema osude.
Samo:
„Još te volim.“
I to je dovoljno
da svijet opet počne disati.