Isus na putu prema Jeruzalemu susreće desetoricu gubavaca. Odbačeni, ranjeni, stoje izdaleka i mole: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“

I mi često stojimo izdaleka – ranjeni brigama, grijesima, tjeskobom. I mi nosimo svoje “gube” koje nas udaljuju od Boga i ljudi.

Isus ih ne ispituje, ne postavlja uvjete. Samo kaže: „Idite i pokažite se svećenicima.“ I dok idu – ozdravljaju. Božja riječ uvijek nosi snagu koja liječi.

Ali evanđelje ističe: samo se jedan vraća zahvaliti. I to ne bilo tko, nego stranac – Samarijanac. On prepoznaje dar. On ne uzima zdravlje zdravo za gotovo. I upravo zato dobiva više od ostalih: ne samo zdravlje, nego spasenje.

To je temeljna poruka: Bog ne traži savršenstvo, nego zahvalno srce. Devetorica su primila dar, ali su zaboravila Darivatelja. Jedan se vratio i našao Boga.

Zahvalnost je znak zrele vjere. Ona nas čini svjesnima dobra koje primamo. Kad čovjek zna zahvaliti, prestaje mu nedostajati ono što nema i počinje cijeniti ono što ima. Zahvalnost ne zatvara oči pred teškoćama, ali ih promatra u svjetlu Božje vjernosti.

Koliko toga uzimamo zdravo za gotovo: zdravlje, obitelj, mir, prijatelje, svaki novi dan. Sve dok to ne vidimo kao dar, ostajemo poput devetorice – zdravi izvana, ali prazni iznutra. Zahvalno srce, naprotiv, vidi Boga i u malim stvarima, i zato ima mir.

Evanđelje nas poziva da se i mi “vratimo”. Da u svemu što imamo prepoznamo Božju dobrotu. Ne samo kad nas nešto boli, nego i kad nam ide dobro.

Tko zna zahvaliti, taj već hoda putem spasenja.

Jer čovjek koji zahvaljuje – živi svjesno, radosno i slobodno. On zna da sve što ima nije slučajnost, nego dar.