Župa sv. Ivana Krstitelja

Podhum, Livno

KAD POHLEPA TRUJE ZEMLJU

____________________________________________________________________

Zadnja zbivanja oko zatrpavanja toksičnog otpada u Lici (i ne samo Lici) prije bi kod mene izazvala gorčinu, ljutnju, bijes, a sada sam samo beskrajno tužan. Tuga me je poklopila kao što te poklopi teški zimski kaput natopljen kišom. Težina je tu s razlogom, ali ti kopniš, snaga tvoja nestaje i ti jednostavno propadaš, toneš pod tim teretom koji biva sve teži.

Samo nije kiša s neba natopila tvoj kaput nego suze i krv onih koji su ginuli za ovu svetu zemlju i kojoj su dali sve što su imali. Oni su krvarili, a nama su ostale izgleda samo suze dok Hrvatsku razapinju i za njezine haljine bacaju kocku.

E, moj narode.

Dok čitamo vijesti o desecima tisuća tona opasnog otpada nezakonito odloženog u Hrvatskoj, lako je sve svesti na još jednu kriminalističku istragu, još jednu aferu i još jedan iznos nezakonite zarade.

Ali ovdje nije riječ samo o

prekršenim propisima i ukradenom novcu.

Riječ je o zemlji, vodi i zraku.

O zdravlju ljudi.

O onome što ćemo ostaviti svojoj djeci.

I zato je riječ o grijehu.

O grijehu izdaje.

Izdali su Hrvatsku oni kojima je bila povjerena da o njoj brinu.

Da je čuvaju. I da je sačuvaju.

Isus je cijeli kršćanski život sažeo u dvije zapovijedi: ljubiti Boga svim srcem i ljubiti bližnjega kao sebe samoga. Te se dvije ljubavi ne mogu razdvojiti. Ljubav prema Bogu bez odgovornosti prema čovjeku lako postaje pobožna predstava, dok ljubav prema bližnjemu nije samo osjećaj, lijepa riječ ili povremeno dobro djelo.

Ona se mora vidjeti i u načinu na koji poslujemo, upravljamo zajedničkim dobrima i odnosimo se prema zemlji koju smo primili, a nismo je sami stvorili.

U Prvoj knjizi o Kraljevima čitamo o Nabotovu vinogradu. Kralj Ahab poželio je vinograd uz svoju palaču, ali ga Nabot nije htio prodati jer je bio baština njegovih otaca. Za Nabota zemlja nije bila obična roba. Bila je naslijeđe koje je primio od svojih predaka i koje je trebao sačuvati za potomke.

Ahab je imao gotovo sve, ali nije mogao podnijeti da postoji nešto što nije njegovo.

U tome se otkriva prava narav pohlepe. Ona ne nastaje uvijek iz oskudice, nego iz odbijanja svake granice. Pohlepan čovjek više ne pita što mu pripada, nego vjeruje da mu pripada sve što može uzeti, kupiti, oteti ili zagaditi radi vlastite koristi.

Ahabova žena Izebela zato organizira lažno suđenje. Pronalazi lažne svjedoke, zloupotrebljava ugledne ljude i uklanja Nabota. Kada je sve završeno, Ahab mirno ulazi u vinograd i prisvaja ono što mu nikada nije pripadalo.

U toj biblijskoj priči prepoznajemo gotovo sve sastojke sustavne korupcije: pohlepu, zloupotrebu moći, laž, poslušnost institucija, šutnju uglednih ljudi i uklanjanje onih koji stoje na putu zaradi.

Zlo pritom rijetko počiva samo na jednoj osobi. Potreban je netko tko će narediti, netko tko će potpisati, netko tko neće nadzirati, netko tko će prilagoditi nalaz i, naposljetku, mnoštvo onih koji će šutjeti jer im je tako lakše ili korisnije.

Zato se pitanje kršćanske savjesti ne može svesti samo na: „Jesam li ja osobno učinio zlo?“

Moramo se pitati i:

Jesam li znao i šutio?

Jesam li imao korist?

Jesam li zbog stranačkih, poslovnih, prijateljskih ili obiteljskih veza branio neobranjivo?

Jesam li savjest zamijenio poslušnošću moćnijima?

Onaj tko zbog brze zarade zagadi zemlju ili vodu ne krade samo od ljudi koji danas žive. On krade i od onih koji se još nisu rodili. Njima ostavlja bolest, strah i troškove sanacije, dok dobit zadržava za sebe.

Taj koji je ovo učinio, koji je sudjelovao u ovom zločinu, taj se ruga žrtvi onih koji su život dali za komad „zemlje svete“, jer uistinu zemlja je „i mati i dijete“. Da to je Hrvatska za neke. Za neke druge je profit, zarada, korist.

Takav čovjek, koji je u stanju zatrovati vodu, zemlju i zrak, koji je u stanju ubiti sadašnjost i budućnost generacija koje dolaze, može na svojem zidu imati križ. Može odlaziti na Misu, javno se pozivati na Boga, isticati svoje hrvatstvo i stajati u prvom redu na crkvenim i državnim svečanostima. Ali simboli ne mogu posvetiti nepravdu. Ni zločin.

Isus nije bio najstroži prema slabima koji su padali i tražili oprost. Najteže riječi čuvao je za one koji su vanjskom pobožnošću skrivali nutrinu ispunjenu grabežljivošću i nepravdom. Nazvao ih je obijeljenim grobovima: izvana lijepima, a iznutra punima nečistoće.

Postoji velika razlika između grješnika i licemjera. Grješnik pada, priznaje svoj grijeh, kaje se i pokušava popraviti učinjenu štetu. Licemjer vjeru koristi kao masku, a Boga, Crkvu i domovinu kao zaštitu vlastitih interesa.

Jednako tako, domoljublje nije samo zastava, svečani govor ili ruka na srcu. Domovina je stvarni dom ljudi. Ne može se voljeti Hrvatsku i istodobno trovati njezinu zemlju. Ne može se poštovati žrtva prethodnih naraštaja, a budućima ostavljati zagađenu baštinu.

Kršćansko opraštanje ne znači ukidanje pravde. Istinsko pokajanje uključuje priznanje, prekid sa zlom, popravljanje štete i prihvaćanje posljedica. Tko traži oprost, a skriva dokaze, zadržava nezakonitu korist i odbija sanirati štetu, ne traži milosrđe – nego nekažnjivost.

Korupcija nije samo krađa novca. Ona je izdaja odnosa prema Bogu, bližnjemu, domovini, stvorenju i budućim naraštajima.

Ljubiti bližnjega kao sebe samoga znači ne ostaviti mu vodu koju sami ne bismo pili, zemlju na kojoj ne bismo podizali vlastitu djecu ni zrak koji sami ne bismo željeli udisati.

A nad svakim našim Nabotovim vinogradom ostaje Božje pitanje koje nijedna moć, položaj ni novac ne mogu zauvijek utišati:

“Zar si uništio i prisvojio ono što ti nikada nije istinski pripadalo?” Ivica Ursić