Kada naši roditelji odu, nešto se zauvijek slomi u nama.
Nije važno koliko imamo godina, koliko odgovornosti nosimo na svojim leđima, koliko života je još pred nama: kao da se sruši krov naše unutarnje kuće.

Jer oni su bili upravo to: utočište.
Nevidljivo, ali snažno mjesto, satkano od njihova glasa koji nam je vraćao mir, od pogleda koji je bio dovoljan da se osjećamo prihvaćeno, od onih ruku koje su nas, čak i kad smo odrasli, znale zagrliti kao da smo još djeca.

Njihova odsutnost nas mijenja.
Na najgrublji način čini nas odraslima: čini nas siročadi.
I svijet od tog trenutka više nikada nije isti. Hladniji je, bučniji, udaljeniji.
Iako su oko nas ljubav, djeca, osmijesi — ta praznina ostaje.
Tiha. Prisutna. Kao jeka koja nikada ne utihne.

Ostaju njihova učenja, smijeh, mirisi doma, male navike koje su se činile nevažnima, a zapravo su bile sve.
Ostaje dijete koje smo bili, koje se s vremena na vrijeme pojavi i još uvijek traži onaj glas koji ga je zvao imenom, onu ruku koja mu je popravljala kosu, ono sigurno mjesto koje danas više ne postoji — osim u nama samima.

Pa ipak, ta ljubav ne umire.
Nastavlja živjeti u gestama koje ponavljamo nesvjesno, u savjetima koji nam se vraćaju u misli, u emocijama koje nas preplave kad ih najmanje očekujemo.

Roditeljska ljubav je korijen.
Iako se grana savija, iako vrijeme reže i oduzima, korijen ostaje.
I iz njega, čak i u boli, može ponovno izrasti život. 🌱

(Il Poeta)