Treća korizmena nedjelja dolazi brzo. Kao da nas zaustavlja usred puta i pita: što se doista promijenilo u ova dva i pol tjedna korizme? Jesmo li samo ušli u još jedno liturgijsko vrijeme ili smo dopustili da ono dotakne naše srce?

Istina je da se srce čovjeka lako stvrdne. Naviknemo se na svoje riječi, na svoje reakcije, na svoje male grijehe koje više ni ne primjećujemo. Tračanje nam postane svakodnevni razgovor, prenošenje tuđih slabosti nešto sasvim normalno. Riječ koja nas povrijedi brzo izazove odgovor, pa se iz jedne rečenice rodi svađa, iz svađe prepirka, a iz prepirke dugotrajna gorčina.

U isto vrijeme u srcu tiho rastu ljubomora i zavist. Teško nam je radovati se tuđem dobru, lako uspoređujemo, lako mislimo da drugi imaju više, da su bolje prošli. Tako polako gubimo mir, a srce postaje tvrđe nego što bismo htjeli priznati.

Korizma nas zato ne poziva samo na odricanje od hrane ili nekih navika. Ona nas poziva na obraćenje srca. Na promjenu govora, misli i odnosa. Na hrabrost da priznamo: nešto u meni mora postati drugačije.

Možda je upravo sada vrijeme da prestanemo sudjelovati u tračanju, da prekinemo lanac riječi koje ranjavaju. Da naučimo ponekad prešutjeti umjesto uzvratiti. Da umjesto zavisti počnemo zahvaljivati Bogu za dobro koje daje drugima.

Bog ne traži savršene ljude. Ali traži otvoreno srce. Srce koje je spremno priznati svoju tvrdoću i dopustiti da ga On omekša.

Ako u ova dva i pol tjedna korizme još nismo učinili taj korak, vrijeme nije izgubljeno. Treća korizmena nedjelja još uvijek stoji kao poziv: danas počni iznova. Jer pravo obraćenje ne počinje velikim riječima, nego trenutkom kada čovjek dopusti Bogu da promijeni njegovo srce.