Isus u današnjem evanđeoskom ulomku govori o gozbama, o mjestima za stolom i o pozvanima.

Naizgled – mala stvar: gdje ćeš sjesti kad dođeš na svadbu ili na večeru. Zapravo – to otkriva puno o čovjekovu srcu i o nama samima.

Mi ljudi često tražimo „bolje mjesto“ – u društvu, na poslu, u susjedstvu, pa i u Crkvi. Želimo da nas se vidi, da budemo priznati – budemo viđeni. Kao na svadbi: svi se guraju bliže mladencima, a nitko ne želi u kutu do kuhinje – služiti.

Isus nas upozorava: „Tko se uzvisuje, bit će ponižen; a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“

Poniznost ne znači da o sebi mislimo loše, nego da ne moramo svaki dan biti u centru. To je kao kad u autobusu prepustiš sjedalo starijoj osobi. Nije da si manje vrijedan – nego znaš da netko drugi u tom trenutku treba to mjesto više.

Isus ide još dalje: poziva nas da na svoju „gozbu“ – dakle u svoj život, u svoje vrijeme i pažnju – pustimo one koji nam ništa ne mogu vratiti. U našem svijetu sve se mjeri interesom: „Ja tebi – ti meni.“ Ali prava ljubav ne računa. Kao kad roditelj noću ustaje sto puta k djetetu – ne zato što će dijete to sutra vratiti, nego jer ga voli i stalo mu je do djeteta svoga.

Kad pomažemo onima koji nemaju čime uzvratiti, tada postajemo najviše nalik Bogu. On nam daruje život, zdravlje, milost – a mi mu nikad ne možemo vratiti jednako.

Zato, Isus nas uči da je kraljevstvo Božje poput gozbe gdje su najvažnija mjesta upravo ona na kraju stola. Tamo gdje su siromašni, zaboravljeni i mali – ondje je On.