Koliko smo samo puta čuli:

„Neću ja prvi.“

„Neka se on meni ispriča.“

„Znam ja dobro tko je kriv.“

„Preko ovoga neću prijeći.“

I možda smo stvarno bili u pravu.

Ali koliko vrijedi biti u pravu?

Dva brata nakon smrti roditelja podijelila su imovinu.

Jednome je pripao ovaj komad zemlje, drugome onaj. Onda je nastao problem oko nekoliko metara međe.

Došli su papiri. Mjerenja. Teške riječi. Odvjetnici.

I prestali su razgovarati.

Godinama poslije jedan od njih stajao je pokraj bratova groba.

Međa je ostala tamo gdje je i bila.

Samo brata više nije bilo.

Majka i kći posvađale su se zbog nekoliko teških riječi.

Obje povrijeđene.

Majka čeka:

„Pa valjda se zna tko treba nazvati majku.“

Kći misli:

„Zašto bih uvijek ja morala prva?“

Prođe dan.

Mjesec.

Godina.

A onda jednoga dana telefon zazvoni zbog sasvim drugačijeg razloga.

Bolnica.

I odjednom više nitko ne zna što je zapravo bilo toliko važno da se nije moglo izgovoriti jedno:

„Kako si?“

Dva prijatelja odrasla su zajedno.

Škola. Prve ljubavi. Vjenčanja. Djeca. Bezbroj zajedničkih uspomena.

Onda jedna nespretna riječ.

Druga još teža.

I nakon trideset godina prijateljstva — tišina.

Kada ih netko pita što se dogodilo, obojica imaju savršeno objašnjenje.

Obojica mogu dokazati da su bili u pravu.

Samo više nemaju jedan drugoga.

Strašno je koliko ponekad skupo plaćamo potrebu da pobijedimo.

Zbog nekoliko metara zemlje izgubimo brata.

Zbog jedne rečenice prijatelja.

Zbog povrijeđenog ponosa godine s nekim koga volimo.

A vrijeme prolazi.

I ne pita nas tko je bio u pravu.

Jednoga dana možda ćemo imati posljednju riječ.

Samo više neće biti čovjeka kojemu smo je toliko željeli izgovoriti.

Zato nije svaka rasprava vrijedna pobjede.

Ne znači to dopustiti drugome da nas ponižava. Ne znači šutjeti pred nepravdom niti ostajati u odnosu koji nas uništava.

Ali postoji velika razlika između čuvanja vlastitog dostojanstva i čuvanja vlastitog ponosa.

Ponekad je potrebno samo uzeti telefon.

Pokucati na vrata.

Reći:

„Možda se još uvijek ne slažemo. Ali nedostaješ mi.“

„Žao mi je.“

„Hajdemo ponovno razgovarati.“

Možda ćemo i dalje ostati svaki pri svome.

Ali barem nećemo izgubiti jedno drugo.

Jer neke pobjede s vremenom postanu strašni porazi.

Ne čekajmo groblje da bismo shvatili kako nekoliko metara zemlje nikada nije vrijedilo više od čovjeka koji je trebao stajati pokraj nas. (fra Josip Repeša)