Sinoć je netko legao u svoj krevet misleći da će se ujutro probuditi u svom domu.

Netko je parkirao automobil pred kućom i nije ni pomislio da ga možda posljednji put zaključava.

Netko je ostavio šalicu na stolu, dječju igračku na podu, fotografiju na polici, odjeću spremljenu za sutra…

Obične stvari jednog običnog dana.

A onda je došla vatra.

I u nekoliko sati ono što se stvaralo godinama nekome je postalo uspomena.

Danas će netko gledati svoju kuću i pokušavati prepoznati mjesto na kojem je do jučer živio.

Netko će stajati uz bolnički krevet i samo željeti da osoba koju voli ponovno otvori oči.

Netko će čekati telefonski poziv.

Netko će zahvaljivati što su svi njegovi živi.

A netko više neće imati kome telefonirati.

I tada sve naše jučerašnje brige odjednom izgledaju nekako manje.

Kuća koja nam je bila premala — postaje dom.

Automobil na koji smo se ljutili — postaje nevažan.

Čovjek s kojim smo se jučer posvađali — postaje netko koga bismo danas samo željeli zagrliti.

Možda nam ovakve noći ne trebaju govoriti da se bojimo života.

Nego da ga ne odgađamo.

Da kažemo hvala dok imamo kome.

Da kažemo oprosti dok nije kasno.

Da zagrlimo dok su ruke još tu.

Da ne štedimo lijepu riječ kao da ćemo jednoga dana imati više vremena za nju.

I da večeras, kada zatvorimo vrata svoga doma, na trenutak zastanemo.

Ne zato što imamo sve.

Nego zato što tek u tuđoj nesreći ponekad bolno shvatimo koliko smo toga jutros dobili, a da ništa od toga nismo morali zaslužiti ni moliti.

A onima kojima je ova noć odnijela sigurnost doma, zdravlje, mir ili nekoga koga vole, možda danas nemamo dovoljno velike riječi.

Imamo samo blizinu, molitvu i spremnost pomoći.

Omiš u

fra Josip Repeša