Korizma ne počinje spektaklom, nego tišinom.
Drvo križa stoji mirno. Ne prijeti, ne objašnjava, ne dramatizira. Samo stoji.
Kruh je tvrd, voda je obična, riba je skromna. Ništa raskošno. I baš zato — istinito.

Na početku korizme Crkva nas ne poziva da budemo impresivni, nego ogoljeni. Post nije kazna tijelu, nego razotkrivanje duše. Uklanja se višak da bi se vidjelo što zapravo nosimo. A često nosimo umor, raspršenost, strah od tišine.

Križ nije sentimentalni simbol patnje. On je dijagnoza svijeta i terapija u jednom. Pokazuje do čega dovodi ljudska zatvorenost, ali i koliko daleko ide Božja otvorenost. Tu nema romantike. Samo stvarnost: ljubav koja ostaje kad sve drugo padne.
Korizma je laboratorij slobode. Odricanje nije cilj; cilj je jasnoća. Kada maknemo buku, ostane pitanje: na čemu zapravo stojim? Na čemu gradim?

Krist nije došao da nam oteža život dodatnim pravilima. Došao je da nas nauči kako umrijeti lažima o sebi — i živjeti istinu. To je proces. Polagan. Ponekad bolan. Ali oslobađajući.

Zato “danas” ne treba velike odluke. Dovoljna je jedna iskrena: stati. Pogledati križ bez ukrasa. I dopustiti da nas tišina počne mijenjati.

Korizma je početak povratka onome što je bitno. Sve drugo je kulisa.