ŠUTNJA NIJE ODSUTNOST BOGA

________________________________________

Postoji nešto gotovo uznemirujuće u nedjeljnom Evanđelju.

Žena viče za Isusom. Ne traži bogatstvo. Ne traži uspjeh. Ne traži ništa za sebe.

Majka moli za svoje dijete.

A Matej kaže: “On joj ne uzvrati ni riječi.”

Kako razumjeti takvoga Isusa?

Mi bismo očekivali da odmah zastane.

Da joj priđe. Da je utješi.

Ali ne događa se ništa.

I upravo tu počinje možda jedno od najtežih iskustava vjere: Božja šutnja. Postoje razdoblja života kada čovjeku nije teško vjerovati da Bog postoji. Teško mu je razumjeti zašto Bog ništa ne čini.

To su dvije potpuno različite stvari.

Čovjek može klečati pred križem i govoriti: “Znam da postojiš. Ali ne razumijem zašto šutiš.” I mislim da se takve molitve ne trebamo sramiti. Sveto pismo ih je puno.

Psalmi nisu zbirka koju su sročili ljudi kojima je uvijek sve jasno. U njima čovjek pita Boga: Gdje si? Zašto me skrivaš od svoga lica? Dokle?

Čak i Isus na križu moli riječima Psalma: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

Kršćanska vjera zato nije predstava u kojoj moramo glumiti da nam je sve jasno. Možemo Bogu donijeti i svoju zbunjenost. Problem počinje tek onda kada Njegovu šutnju protumačimo kao Njegovu odsutnost.

Jer Isus u ovoj priči šuti. Ali je cijelo vrijeme tu.

Žena stoji pred Njim. On zna za nju. Čuje je.

Priča još nije završena.

Možda bismo tu rečenicu trebali zapamtiti za vlastite trenutke šutnje: … Priča još nije završena. …

________________________________________

VJERA KOJA OSTAJE KADA NEMA ODGOVORA

Mi često vjeru mjerimo rezultatom.

Molio sam i ozdravio sam.

Molio sam i pronašao posao.

Molio sam i problem se riješio.

I onda kažemo: “Bog je uslišio moju molitvu.”

Ali što ćemo s molitvama koje nisu završile tako?

Je li vjera čovjeka čije je dijete ozdravilo veća od vjere onoga koji je molio jednako snažno, a dijete nije ozdravilo?

Naravno da nije.

I zato bih bio oprezan s tvrdnjom da upornost u molitvi znači da ćemo na kraju dobiti upravo ono što tražimo.

Evanđelje nam to ne obećava.

Kanaanka jest dobila ono što je tražila.

Ali snaga njezine vjere nije samo u rezultatu.

Snaga je u tome što nije napustila odnos.

To je ključ.

Prava molitva nije automat.

Ne ubacimo molitvu, pritisnemo tipku i čekamo proizvod.

Molitva je odnos. A odnos može prolaziti kroz šutnju.

Možda je zato jedna od najzrelijih molitava koju čovjek može izgovoriti: “Gospodine, ne razumijem te. Ali ne ću otići.”

To je vjera.

Ne odsutnost pitanja.

Ne odsutnost boli.

Nego ostajanje.