Župa sv. Ivana Krstitelja

Podhum, Livno

Preispitivanje duše: Monodrama ‘Bio sam tamo’ i priča o rimskom centurionu

Glumac Pere Eranović sinoć je u župnoj crkvi svetog Ivana Krstitelja u Podhumu kod Livna predstavio monodramu „Bio sam tamo“ nastalu prema motivima romana „Tunika“ Loyda C. Douglasa.

Pere Vitez Eranović , koji je u ovome projektu Kazališne družine „Ritam igre“ i redatelj i jedini glumac, kroz lik rimskog centuriona Marcela Galija pripovijeda priču o Velikom petku. 

Njegova je uloga dvojaka – isprva je, na svoje kasnije žaljenje, bio jedan od egzekutora „mjesnog revolucionara“ Isusa Nazarećanina, a kasnije se transformira u čovjeka duboko pogođena smrću pravednika i pripovjedača najslavnijeg, ali i najtužnijeg ubojstva u povijesti.

Centurion Marcel Galije kroz prepričavanje slijeda događaja od Isusova uhićenja do smaknuća zapravo prepričava moralnu dekadenciju čovječanstva. 

Njegova je pozicija jasna – on je Rimljanin koji se nalazi u provinciji daleko od doma, radnik koji podozrivo gleda na lijenčine i neposlušne, čovjek koji samo želi „obaviti svoj posao“. 

Dijete politeizma kojemu je poštapalica „Jupitera mu“ mnogo jasnije od „izabranog naroda“ uviđa paradoks onodobnog židovskog društva – dok rimski namjesnik Poncije Pilat kojekakvim retoričko-pravnim manevrima pokušava Židovima utuviti u glavu da se pred njima nalazi bezazlen čovjek čiji je jedini pogrešan korak bio odgovor „Ti kažeš“ na pitanje o podrijetlu, oni u maniri razularene krvožedne gomile traže njegovo raspeće zbog bogohulja, dodatno ga ponizivši na „džokeru pitaj publiku“ – izborom oslobođenja razbojnika i ubojice Barabe.

Marcel Galije lomi se između dvije vatre – prepričava kako mu je Isus uputio, paradoksalno, blagi i prodorni pogled, a s druge ga strane zvjerski udara da svom podređenom pokaže koliko je jadno udariti unakažena kažnjenika tek toliko da se svine, a ne padne. 

Na kraju je na testu svih testova ljudskosti palo čovječanstvo, narod koji je Isusa natjerao na Golgotu, a Marcel Galije shvatio je da je kocka koja se baca za Isusovu tuniku prekretnica njegova života. Njegov sretan broj pretvorio se u njegov najveći grijeh, sramotu, ali i šansu za iskupljenjem.

Priča je to koju, doduše iz drugačije pripovjedne perspektive, poznaju svi. Međutim, način na koji ju interpretira Pere Eranović takav je da bi predstava trebala dolaziti uz upozorenje – ne zbog dobne granice, eksplicitnosti rječnika ili bilo kakve sitne umjetničke trivijalnosti ovoga vremena. 

S ove se izvedbe odlazilo u suzama, unutarnjem potresu i dubokoj kontemplaciji. Tko nije spreman na to – bolje da ne gleda. Jer svaki put kad glumac u koži centuriona pita „Jeste li vi bili ovdje“, gledatelj će se neminovno zapitati – zašto ovo pitanje zvuči ovako osobno. A osobno je. 

Jer ovo je predstava o prilikama, o milijun istih prilika da se između dobra i zla izabere dobro, a narod uporno bira pogrešno, posrće, pada i razapinje pravdu. 

Zato je glas rimskog centuriona mnogo potresniji od bilo kojeg drugog scenarija – ne postoji aršin za mjerenje muka onoga tko je izabrao pogrešno vjerujući da samo radi svoj posao. Tako se dogodio holokaust, tako su počinjali ratovi, tako se križ nakalemio na Isusova leđa.

Perina demonstracija priljubljivanja Isusova obraza za drvo križa bila je nepodnošljivo dirljiva, ruku pod ruku sa zazivanjem Isusova ostanka na životu kad je već bilo prekasno. 

Prekrasan umjetnički tekst o ostanku „velikog, šutljivog čovjeka“ dramatično se sudara s osudom svih onih koji su „bili tamo“ – vrhovnih svećenika i tobožnjih vjernika koji su, zaključuje Galije, poticali i tražili da se Isusa razapne. 

Taj posljednji monolog koji odgovara na pitanje „Jesi li ti bio tamo“ slomit će vas na milijun razina, možda ćete se po izlasku s izvedbe pitati što vam je to sve trebalo, je li taj opis bičevanja morao biti tako naturalistički, jeste li baš morali čuti i usjeći zvuk čavala u svoje uši, je li taj Eranovićev nevjerojatni glas koji vas u trenutku opisa galame i srdžbe prestraši i zaprepasti, a trenutak kasnije uljulja u mir i spokoj možda čak i previše za laičko ljudsko oko i uho kojemu nije dan takav bogomdan talent, jesu li njegove glumačke, suzama ovlažene oči nešto što obični ljudi u publici uopće mogu podnijeti a da se ne raspadnu teže nego što dolikuje pristojnu gledatelju.

Bilo bi najbolje otići pa se uvjeriti u to kako ovu „istu“ priču svi čitamo drugačije te kako će dojam o njoj odzvanjati u onoliko duboko osobnih interpretacija koliko je gledatelja u prostoriji. Jedno je sigurno – dok ste živi (sjetite se ove rečenice kad predstavi dođe kraj), nećete zaboraviti ovu izvedbu.

Magdalena Mrčela