Ponekad se stvarno zapitam što se događa u čovjeku koji neprestano o nekome laže, iznosi neistine, ogovara, podmeće, pokušava nauditi ili se čak raduje kad drugome nešto krene loše.

Da je profesionalni ubojica ili tajni agent pa ga na kraju čeka nagrada za „dobro obavljen posao“, barem bismo razumjeli neku izopačenu logiku interesa.

Ali što dobije običan čovjek koji dane, mjesece ili godine troši pokušavajući drugome zagorčati život?

Plaću? Nagradu? Medalju?

Najčešće ništa.

I zato me više ne zanima samo što takav čovjek čini onome kome želi nauditi.

Zanima me nešto drugo:
Što zlo čini onome tko ga dugo nosi u sebi?
Mogu li navečer mirno spavati ako sam dio dana proveo smišljajući kako nekoga poniziti?
Mogu li živjeti mirno ako me raduje tuđa nesreća?
Mogu li jednom čovjeku autentično govoriti o ljubavi, dobroti, poštenju i Bogu, a drugome svjesno nanositi zlo?
Mogu li dugo hraniti zlobu i očekivati da će ona trovati samo onoga prema kome je usmjerena?

Jer zlo nema baš dobru izolaciju.
Ne ostaje uredno spremljeno u jednoj ladici našega života.

Ako svakodnevno vježbam prezir, postajem sve bolji u preziranju.
Ako svakodnevno ogovaram, ogovaranje mi postaje normalan način razgovora.
Ako stalno tražim neprijatelje, s vremenom ću ih početi pronalaziti i ondje gdje ih nema.
Ako se dugo hranim tuđim pogreškama, lako mogu izgubiti sposobnost vidjeti vlastite.

I možda najveći problem nije ono što će jednoga dana biti otkriveno i prepoznato.

Možda je veći problem ono što nitko ne vidi.

Ono što se polako događa u mom oku, mom srcu i mom načinu gledanja na ljude.
Jer čovjek postaje i ono što dugo ponavlja.

A onda dolazimo do još ozbiljnijeg pitanja:
Što od svega toga prenosimo onima koji dolaze poslije nas?

Danas postoje istraživanja epigenetike koja proučavaju kako dugotrajan stres i trauma mogu ostavljati biološke tragove te kako se neki učinci mogu povezivati i sa sljedećim generacijama. To nije isto što i reći da je „mržnja zapisana u genima“.

Ali čak i bez genetike jedno znamo iz života:
Ono što dugo živimo vrlo lako prenesemo svojoj djeci.
Dijete možda neće naslijediti našu mržnju kao rečenicu zapisanu u DNA.

Ali može je naslijediti za obiteljskim stolom.
U našim riječima.
U tonu kojim govorimo o „onima drugima“.
U ljudima koje ne pozdravljamo.
U vicevima kojima se smijemo.
U prezimenu koje izgovaramo s prijezirom.
U naciji, vjeri, opredjeljenju ili navijačkom klubu za koji mu kažemo da ga treba mrziti.

I onda se moramo zapitati:

Što zapravo prenosimo novoj generaciji — svoje vrijednosti ili svoje neprijatelje?

Jer dijete se ne odgaja samo onime što mu govorimo.

Odgaja se i onime što sluša dok mislimo da ne sluša.

Možemo mu stotinu puta reći:
„Budi dobar čovjek.“

Ali ako nakon toga dodamo popis ljudi prema kojima ne mora biti dobar, što smo ga zapravo naučili?

Mržnja rijetko nastane preko noći.
Netko je najprije nauči.
Netko je opravda.
Netko joj ispriča priču.
Netko joj pronađe heroja.
Netko joj da zastavu, prezime, vjeru, naciju, političko opredjeljenje, klub ili staru obiteljsku svađu.

I dijete koje još nikada nije upoznalo čovjeka s druge strane već zna da ga „ne treba voljeti“.

To je strašno nasljeđe.

Jer postoje ratovi koji završe na bojištu, ali se nastave za kuhinjskim stolom.
Nastave se u rečenicama.
U pogrdnim imenima.
U vicevima.
U šutnji.
U tome kome se smije pružiti ruka, a kome treba okrenuti glavu.

Svaka zajednica ima svoja povijesna sjećanja, svoje rane i svoje priče.
Ista povijesna osoba nekima može biti simbol junaštva, a drugima simbol počinjenog zla.

Ali upravo zato odgovornost odraslih nije djeci predati gotovu mržnju.

Treba ih učiti istini.
Treba govoriti o zločinu.
Treba pamtiti žrtve.
Treba tražiti pravdu.

Jer priznati zločin nije mržnja.
Tražiti odgovornost nije mržnja.
Čuvati uspomenu na žrtve nije mržnja.

Ali učiti dijete da prezire čovjeka kojega nikada nije upoznalo samo zato što pripada „njima“ — to više nije čuvanje sjećanja. To je nasljeđivanje neprijatelja.

A ne počinje sve među narodima.
Počinje puno bliže.
U obiteljima.
„S njima ne razgovaramo.“
„Njega nemoj pozdraviti.“
„Oni su takvi.“
„Zapamti što su njihovi napravili našima.“

I dijete posluša.

Ne zato što je rođeno s mržnjom.
Nego zato što vjeruje ljudima koje voli.
Možda je zato jedno od najvažnijih pitanja svakog odgoja:

Hoću li svome djetetu ostaviti svoje vrijednosti — ili svoje neprijatelje?

Ne trebamo djeci govoriti da zlo ne postoji.
Ne trebamo ih učiti da su svi ljudi dobri.

Trebamo ih naučiti prepoznati nepravdu, suprotstaviti joj se, zaštititi slabijega, tražiti odgovornost i nazvati zlo njegovim imenom.

Ali bez toga da i sami postanu ono protiv čega ih odgajamo.

Jer možemo se boriti protiv zla, a da ne odgajamo novu mržnju.
Možemo pamtiti, a ne osvećivati se.
Možemo tražiti pravdu, a ne tražiti novu žrtvu.
Možemo priznati ranu, a ne ostaviti je svojoj djeci kao životni zadatak.

I možda najveća pobjeda nad onim tko nam je učinio zlo nije da njegovo zlo prenesemo dalje.
Nego da se lanac kod nas prekine.

Da moje dijete zna što se dogodilo, ali zbog toga ne mora mrziti.
Da zna tko je učinio zlo, ali ne mora prezirati njegovo dijete.
Da poštuje žrtvu, ali ne traži novu.

Jer ako svaka generacija svojoj djeci preda popis ljudi koje trebaju mrziti, onda neki ratovi zapravo nikada nisu završili.

Samo su vojnici postali mlađi.

Zato možda svojoj djeci i onima koji dolaze poslije nas ne trebamo ostaviti naredbu: „Mrzi ono što sam ja mrzio.“

Nego nešto sasvim drugo:

Ne moraš odobravati ono što je netko učinio. Ne moraš šutjeti pred nepravdom. Ne moraš zaboraviti. Ne moraš prestati tražiti istinu i pravdu.

Ali ne moraš naslijediti moju mržnju.

Jer dijete kojem ostavimo ljubav, istinu i pravednost ima od čega graditi budućnost.

A dijete kojem ostavimo mržnju dobilo je dug za koji nikada nije ništa posudilo.

I možda je najveće dobro koje jedna generacija može učiniti sljedećoj upravo ovo:
ostaviti joj istinu koju treba pamtiti — ali ne i neprijatelje koje mora mrziti.