Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama! (Poslanica Filipljanima 4, 4-8)

…………………………………………………………….

Malo koji stihovi Evanđelja mogu tako zorno opisati stanje duha hrvatskih bojovnika u zoru prije odlučne bitke kao ovi iz poslanice Filipljanima. Uoči majke svih bitaka. „Oluje“.

Uvjeren sam da je najvećem broju vojnika Bog bio prva misao u trenucima početka operacije, jer samo uz Ime Božje ide riječ – UVIJEK!

Sve drugo je privremeno, povremeno i prolazno.

Čovjek se u najtežim životnim situacijama neminovno spominje najprije Boga. Spominje se onog što je Bog u njegovom životu, što je Bog učinio za njega, slavi Božju dobrotu, vjernost i snagu oprosta. I utječe mu se. Čovjek traži Božju pomoć.

Evanđelje kaže: „Gospodin je blizu!“ Baš zbog te Božje blizine, u trenucima kada smo svjesni da nam je život u pitanju, mi mu se utječemo i mi mu se molimo, jer ga kao nikada u životu tada najviše osjećamo. Ruka steže pušku ali druga ruka steže križ krunice.

Sveti Pavao nas poziva: „Očitujte svoje molbe Bogu.“ I onda ih prepustimo u ruke Oca svojega. Na nama je, kao i na svakom vojniku, u trenucima teškim očistiti srce svoje od zlih primisli i boriti se za istinu, za čast, za pravdu. To nam mora biti na srcu.

I hrvatskom vojniku to je bilo. Nikada Hrvati ne bi došli do slobode da su na vagi bile stvari koje se izražavaju brojevima, količinom, izračunom. Nikada.

Hrvatska je u trenucima konačne odluke, vjerujući, sve svoje muke stavila Bogu u ruke.

I Bog mira bio je s nama.

A danas?

U čije smo ruke, danas, stavili svoju sudbinu, sudbinu svoje djece i sudbinu svoje domovine?

(Ivica Ursić, kolovoz 2026.)