Uzašašće Gospodnje nije Isusov odlazak iz svijeta, nego promjena načina njegove prisutnosti. Krist ne nestaje iz ljudske stvarnosti, nego ulazi u puninu Očeve slave i upravo zato može biti bliz svakome čovjeku, u svakom vremenu i na svakom mjestu. Uzašašće zato nije kraj, nego početak novoga načina Božje blizine.

Za suvremenog čovjeka, koji često živi između pritiska, nesigurnosti i unutarnjeg nemira, ova svetkovina nosi tihu, ali snažnu poruku: čovjek nije zatvoren u svoje strahove, misli i rane. Mnogi danas, osobito mladi, nose teret tjeskobe, prisilnih misli i osjećaja unutarnje rastrganosti, kao da ih vlastiti um neprestano optužuje ili iscrpljuje. Evanđelje Uzašašća ne nudi jeftini optimizam, nego istinu da čovjekova vrijednost ne počiva na savršenoj psihološkoj stabilnosti, nego na činjenici da je ljubljen i pozvan na zajedništvo s Bogom.

Krist svojim uzašašćem pokazuje da ljudska narav nije odbačena ni prezrena, nego uzdignuta. To znači da vjera nije bijeg od stvarnosti ni potiskivanje tame koju čovjek ponekad nosi u sebi. Naprotiv, vjera otvara prostor nade: nijedna tjeskoba, nijedna rana ni unutarnja borba nema posljednju riječ nad čovjekom.

Zato kršćanin ne stoji zagledan u nebo kako bi pobjegao od zemlje, nego ostaje u svijetu živjeti odgovorno, tražiti pomoć kada je potrebna, čuvati dostojanstvo vlastitoga života i biti znak nade drugima. Uzašašće nas podsjeća da je Krist već ondje kamo čovjek tek ide — i da nijedan život nije bez smisla ni bez cilja.