Čovjek čitav svoj život živi u nekakvom stanju pripravnosti.

Uvijek je alarmantno stanje.

Spremaju nas za vrtić, pa za školu, pa za dopunske aktivnosti, pa za novo školovanje, pa za još jedno školovanje, pa za posao, a onda se toliko na to naviknemo da se sami nastavimo spremati za ostatak života.

I kako se čini to nam nikako ne ide za rukom.

Neprestano nas problemi zateknu – nespremne.

Ili smo nedovoljno spremni ili se spremamo za jednu situaciju, a ono iskrsne neka druga.

Nalikujemo nogometašima s krivim kramponima na kopačkama ili vozačima Formule1 s krivim gumama. Ali u športu je to manje više popravljivo. Postoji poluvrijeme, time out, ulazak u box, postoji nova utakmica, nova utrka …

Međutim u životu, ako se krivo pripremimo ili ukoliko nismo spremni za ono bitno, popravnog ispita – jednostavno – nema.

Ali meni se čini, dapače siguran sam, da postoji daleko važnije pitanje od pitanja – jesmo li spremni – za ovo ili za ono.

A to je pitanje – za koga se mi to spremamo?

Kao narod i kao pojedinci?

Tko nam postavlja standarde spremnosti?

I kome ćemo mi to polagati račune jesmo li bili ili nismo bili spremni?

Bilo bi suludo da vam ja dajem odgovor… na svakom je od nas osobno odgovoriti i snositi posljedice svog odgovora.