Noć između ponedjeljka i utorka…

…………………………………………………………..

Jutro je. Budim se. Čitam pristigle poruke… nećak mi je u Međugorju… poruka me šokira… ne mogu pojmiti pročitano… gledam slike i shvaćam da autor ovog svetogrđa nije noćas spavao… on nikada nema odmora…

Neki se događaji ne mjere štetom.

Mjere se tišinom koju ostave iza sebe.

Između ponedjeljka i utorka, dok je Međugorje spavalo, netko je ušao na Podbrdo, polio crnilo po licu Kraljice Mira, ispisao blasfemične riječi po kamenu, otišao do crkve sv. Jakova i zapalio oltar. Kamere su ga snimile. Policijski očevid je u tijeku. To su činjenice. Ali činjenice ne govore sve.

Jer to nije bio čin protiv kamena.

Bio je čin protiv onoga što kamen znači.

Svetište koje plače

…………………………………………………………..

Pitam se je li itko od nas dovoljno duboko shvatio što se dogodilo. Oskvrnuće svetog prostora nije obično svetogrđe. To je napad na samo srce jednoga kraja, na ono oko čega su se generacije okupljale, molile, nalazile mir. To je pokušaj da se nekome oduzme mjesto gdje se osjećao kod kuće pred Bogom.

Biblija to poznaje. Psalam 79 ne moralizira, ne tumači — on plače:

„O Bože, narodi su provalili u tvoju baštinu, oskvrnuli su tvoj sveti hram… Preliveni su krvlju sveci tvoji… Postali smo ruglo susjedima.”

Prije nego itko kaže „da, ali…”, prije nego bilo tko prijeđe na „što dalje”, Svetom pismu treba dopustiti da ovu bol izgovori takvom kakva jest. Oskvrnuti oltar, uprljati lice Kraljice Mira — to nije samo vandalizam. To je ranjenost koja traži svoj jezik, a taj jezik je tužaljka.

Istinu govoreći, ovo nije prvi oltar koji je gorio, ni prvo lice koje je crnilom zaliveno. U Jeruzalemu su nekoć ulazili u hram i oskvrnjivali ga. Antiohovi su ljudi svetinju nečistom išarali, palili, gazili. I što se dogodilo?

Došli su Makabejci. Očistili su. Posvetili. I tako su započeli blagdan koji traje do danas — Hanuku, blagdan ponovne posvete. Mjesto koje se noću oskvrne, u zoru se obnavlja.

Oltar će opet gorjeti — ne vatrom onoga koji ga je zapalio, nego vatrom onoga koji ga je uvijek održavao. Kip će opet biti bijel. Crnilo je samo noć — a noć ima kraj.

Gospa pod križem

…………………………………………………………..

Ali najdublja misao nije u oltaru ni u kamenu.

Ona je u njoj samoj.

U Kraljici Mira.

Ova Gospa kojoj se noću skrnavi lice — nije nikada pošteđena oskvrnuća. Stajala je pod križem. Pod mjestom na kojemu je nasilje dosegnulo svoj vrhunac – raspećem njezina Sina.

Tamo, pod tim križem, gledala je kako se Božje lice, ono istinsko Božje Lice, pretvara u lice koje ne prepoznaješ. Gledala je ljude koji se rugaju, koji postavljaju izrugujući natpis nad Njegovom glavom, koji bacaju kocku za haljine Njegove. Gledala je mržnju koja se pretače iz riječi u riječ: „Druge je spasio, neka spasi i sebe.”

I što je ona, pod tim križem, učinila?

Ništa nasilno.

Stajala je. Tiho, prisno, neizrecivo.

Plakala je, ali nije uzvratila. Nije postala nasilje.

I zato – crna boja prelivena po njezinu kipu noćas — ne doseže onu tamu pod kojom je već stajala. Ona je prošla kroz tamu tamniju od boje iz spreja. Kraljica Mira nije kraljica koja nikada nije vidjela nasilje; ona je kraljica koja je nasilje pretvorila u mir — i nije mu dopustila da od nje napravi nasilje. U tome je razlika sva.

Počinitelj misli da je nešto uništio.

Uništio je samo kamen. Nju nije dotakao — jer ona je već sve prošla.

Oče, oprosti im…

…………………………………………………………..

I onda, na kraju, ostaje ono najteže.

Ostaje pitanje: što ćemo mi, koji ovo gledamo, u nevjerici, s bolom?

Čuo sam već riječi koje su navodno izrečene od strane lokalnog svećenika: „Ne odgovarajte mržnjom, nego molitvom i oprostom.” Ako je to autentično — onda ponavljamo gotovo doslovno ono što je Krist rekao s križa: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.”

Nije to slabost. To je junaštvo koje svijet ne razumije. Jer osveta bi značila da Međugorje prestaje biti mjestom mira. Tko uzvrati mržnjom, daje počinitelju pobjedu – pretvara mjesto mira u mjesto sukoba. I onda bi oskvrnitelj dobio ono što je i želio — neko drugo Međugorje, mjesto koji više nije mjesto mira.

Zato je oprost, ovdje, jedini način da se svjetlo na oltaru mira ne ugasi. Jedini način da se kaže – vi ste zapalili oltar, ali niste zapalili ono što on znači. Vi ste išarali lice, ali niste išarali onu kojoj lice pripada.

Očišćeno. Posvećeno. Opet.

…………………………………………………………..

Ovaj će kraj biti takav kakav je uvijek u Pismu –

Očišćenje. Posveta. Radost.

Mjesto će biti očišćeno.

Kip će opet biti bijel.

Oltar će opet gorjeti, ali ovaj put — vatrom neba.

Vatrom Duha svetoga.

Hodočasnici će se vratiti.

Molitve će se nastaviti.

Mir će se ponovno naviještati.

A nama, koji ovo gledamo s bolom i čuđenjem, ostaje onaj najveći poziv koji nam Sveto Pismo daje u trenucima oskvrnuća: ne postati ono što osuđujemo.

Ne postati mržnja koju preziremo.

Zadržati lice — onako kako je Gospa zadržala lice pod križem.

Jer na koncu… Lice koje je tama pokušala išarati — to Lice je jednom već pobijedilo tamu. I to ne sprejem, ne osvetom, nego svjetlošću koja svijetli u tami — i tama ga ne obuzme. (Ivica Ursić)