CVJETNICA _ NEDJELJA MUKE GOSPODNJE
„Znamo li mi uopće toga čovjeka??“
………………………………………………………………
Postoje dani u godini koji ne stoje mirno.
Cvjetnica je jedan od njih.
To nije blagdan koji možeš jednostavno “proslaviti” i ići dalje.
On je poput vrata kroz koja moraš proći — i izići drugačiji.
Jer sve počinje gotovo idilično.
Grad.
Mnoštvo.
Palme u zraku.
Uzvici koji zvuče kao pobjeda.
I čovjek… koji ulazi u Jeruzalem.
Ali ne na konju.
Ne kao vojskovođa.
Ne kao netko tko će uzeti vlast.
Na magarcu.
I već tu…
ako pažljivo gledamo… nešto ne štima.
Jer masa zna prepoznati spektakl.
Ali ne zna uvijek prepoznati istinu.
________________________________________
Mi često mislimo da znamo tu priču.
Da su “oni” tada bili povodljivi.
Da su “oni” bili prevrtljivi.
Da su “oni” u nekoliko dana od “Hosana” došli do “Raspni ga”.
Ali pitanje koje Cvjetnica tiho postavlja nije:
što je bilo s njima?
Nego: što je s nama?
________________________________________
Jer možda problem nikada nije bio u tome što su ljudi bili zli.
Možda je problem bio u tome što su ljudi imali pogrešnu sliku o Bogu.
Htjeli su kralja — dobili su slugu.
Htjeli su moć — dobili su ljubav.
Htjeli su rješenje — dobili su križ.
I u tom neskladu… rodila se izdaja.
________________________________________
Zato Cvjetnica nije samo priča o jednom ulasku u grad.
To je i priča o jednom nesporazumu.
Očekivali su nekoga tko će promijeniti svijet.
A došao je Onaj koji je došao promijeniti srce.
A to je… puno opasnije.
I zato danas ne ćemo pitati: tko je Isus bio tada?
Nego: znamo li mi uopće toga čovjeka?
________________________________________
Jer možda smo i mi bili u toj gomili.
Možda smo i mi mahali palmama…
dok je ulazio.
I možda… samo nekoliko dana kasnije… naš glas više nije bio isti.
Isti ljudi, dvije gomile ali glas drugačiji.
________________________________________
I zato moja emisija nije pokušaj da razumijemo povijest.
Ovo je pokušaj da prepoznamo sebe.
U gomili.
U tišini.
U trenutku kada biramo… koga ćemo slijediti.
Možda ćemo ove nedjelje ponovno uzeti palmine grančice u ruke.
Možda ćemo ponovno izgovoriti iste riječi.
Ali pitanje nije
što držimo u rukama.
Pitanje je… koga prepoznajemo pred sobom.
Jer ako je On i dalje onaj isti – koji ne dolazi silom…
koji ne ispunjava naša očekivanja…
koji ne potvrđuje naše iluzije…
hoćemo li ga i danas slijediti?
Ili ćemo…
čekati nekog drugog?
Jer između “Hosana” i “Raspni ga”
ne stoji vrijeme … stoji srce.
……………………………………………………………………….
Možda najveća iluzija Cvjetnice nije u tome što su ljudi pogriješili.
Nego u tome što mislimo da mi ne bismo.
Jer lako je danas reći: ja ne bih vikao “Raspni ga”.
Ali pitanje nije što bismo rekli tada.
Nego: što govorimo danas… svojim izborima.
Jer svaki put kada biramo Boga koji nam odgovara —
umjesto Boga koji nas mijenja… mi ponovno podižemo palme.
A svaki put kada nas istina zaboli…
kada nas pozove na promjenu…
kada nas razotkrije…
glas se lako promijeni.
________________________________________
I zato…
možda nismo bili samo u jednoj gomili.
Možda smo bili u obje.
I možda…
još uvijek biramo
u kojoj stojimo.
(Ivica Ursić)